Smrt
Smrt popa Mila popa Mila Jovovića

U danima kad na Nikšić Crnogorci udariše
Kad bijahu došli dani da ne bude turski više
U logoru crnogorskom pokraj kule Lekovića
Neko knjazu okleveta popa Mila Jovovića

A knjaz Mila dozivaše uz prisustvo svih vojvoda
Pa mu reče: ‘Pope Milo, nit’ si vino nit’ si voda!’
Kad to čuše pope Milo poleće mu sablji ruka
A dva oka k’o strijele sijevnuše u hajduka

Vojvode se uplašiše od izgleda vuka gorskog
Da oružje ne potegne na vladara crnogorskog
Kao da mu oštrim mačem srce muško rasiječe
Pa zavika: ‘Gospodaru, bog sa tobom, šta to reče!’

Te ljutito napuštio gospodara i vojvode
I pod šator svoj svileni sa mislima teškim ode
Pa u ljutnji gusle zgrabi odjeknuše tanke strune
Kliknu milo kao soko te se majkom Ćetnom kune:

‘Da će poći u grad Nikšić sam bez ikog istog dana
I na megdan pozvat silnog Mušovića kapetana’
Baci gusle uzja’ vranca preko Zete pređe vode
I na hatu pomamnome preko polja gradu ode

Leti vranac niz rastoke kao da ga nose krila
No s bedema turska straža opazila popa Mila
A pop Milo sve je bliže do Turaka i šanaca
Pod sobom je zamorio bijesnoga svoga vranca

Kao što mu dolikuje bira turske porodice
Na najtvrđe ide šance na najljuće gradske zlice
Pa ako bi poginuo da pogine od junaka
Od čuvenih i priznatih Idrizovih potomaka

Ustavi ga turska straža na kapiju kod Nikšića
Kaza im se i naredi: ‘Zovite mi Mušovića!’
Kada čuše Turci ko je potrčaše kapetanu
Malo zatim i Mušović na kapiju gradsku stanu

Pa kad viđe popa Mila na bijesnom vrancu svome
Dolasku se iznenadnom obradova njegovome
‘Odkud jutros Jovoviću!’ veselijem glasom reče
‘zar od knjaza crnogorskog u moj tvrdi grad uteče

‘Primamo te objeručke sve ćemo ti oprostiti
životu ti harambašo vjeruj neće ništa biti
Planu Milo: ‘Dosta više! Ne budali bez potrebe
Ja sam doša’ kapetane da na megdan zovem tebe

‘No se spremi i izađi biraj mjesto za megdana
Te riječi kao munja pogodiše kapetana
Preblijeđe pred hajdukom iz junačke Markovine
Jer je znao da od sablje njegove se lako gine

Ne smje megdan da prihvati prepade se svojoj glavi
A na slavu i na prošlost kuće svoje zaboravi
Već u strahu, kukavički znak na kulu straži dade
Jeknu plotun sa glavice pop pogođen s konja pade

Oj rođeni brate ti u vojsku
Ti u vojsku, moj rođeni brate

Vranac pregnu i pobježe natrag preko vode Zete
A na Mila sa sabljama niz glavicu Turci lete
Pa se grabe ko će prije manut sabljom po sokolu
Za čije je ime čuo i car Hamid u Stambolu

Na mrtvoga popa stiže Ferizović Hasan prvi
Zviznu sablja glava pade uz točenu lokvu krvi
Na najveću gradsku kulu na vrh hana Mušovića
Istaknuše turci glavu popa Mila Jovovića

Sa svrzovog oštrog koca gleda milo sa visine
Kako mu se Turci zore i po gradu šenluk čine
A gavran se, crna ptica obradova iznenada
Kad krvavu vidje glavu pa se vije iznad grada

Primiče se iznad čabre da na bedem padne prvi
Po starijem navikama mušku glavu da nagrdi
A krijući iz harema kroz pendžere vire bule
Da čuvenu vide glavu srpskog popa na vrh kule

Smrt popa Mila popa Mila Jovovića