Dražen Zečić - U vlaku mog života

Sve dolazi na svoje I čemu još se čudim Vratit zrno nade Uzalud se trudim

Od pustih obećanja I prijatelja lažnih U najboljoj vjeri Samog sebe kaznih

Sve dolazi na svoje Po ustaljenom redu Dok drugi su kraj vatre Ja opet sam na ledu

I tko je kriv što neću Nikada odrasti Ja živjeti ne mogu Bez ponosa i časti

U vlaku mog života Za sve mjesta ima Al´ previše je tuge U praznim vagonima

U vlaku mog života Putnika je sve manje Raspršili se ljudi Na sve četiri strane