Tri sata popodne, pokazuje moj Rolex
Na semaforu stojim, a pored mene bus
K’o u zoološkom vrtu, gledam izumiruću vrstu
Izgužvana lica zure mi u bemburu

Sa Ray Banom na nosu žalim frustriranu masu
Njihov me pogled baca u bed
Zato okrećem glavu na drugu, ljepšu stranu
Jer duša mi ne podnosi tužne prizore

Sutra sam već u crkvi, na malom pranju savjesti
Jer moje veze sežu ravno do neba
U navali humanosti, pomolit ću se i za njih
Nakon čega slijedi tečaj tenisa

Ne mogu ih gledat’ više, uključujem air condition
Polako, da me vide piće iz busa
Konačno spas, zeleno je, dodajem gas i nestajem
A gomila me gleda kao zločinca

Penzići novi i penzići polovni
Doživotne žrtve javnog prijevoza
Blesavi od znojenja u kutiji
Još dva radna vijeka do fićeka

Gomila plaži po bljuzgavoj stazi
I s gađenjem gleda metak što prolazi (x4)