U gradu, nije važno ime U praznoj sobi, kaže priča I usred ljeta, usred zime Ja vidim tužnoga mladića
On živi sam i ko zanesen U svome svijetu od papira A vani sunce, kiša, jesen A vani vergl nešto svira
No jednog dana šum kraj vrata To netko neznan ući želi U njegov život poput tata Da njegovu samoću dijeli
A vani zima, vani sniježi I pored praga mačka leži On pruža ruke ko da sanja A vani zora, svjetlost danja
No u tom času u tom trenu Pred sobom vidje nagu ženu I on joj reče Budi moja A ona kaže Ja sam tvoja
I sve što ima mladić skupi I stavi trgovcu na vagu Da prstenjem od zlata kupi I haljinu za svoju dragu
Da, zlato želi al ne haje Za skromnu halju što joj daje I tužni mladić svako večer U novu krađu opet kreće
Jer on je želi on je ljubi I volio bi da je mazi A zna da svoju ljubav gubi Bez darova i ruku praznih
I riješi tada još ove noći U zadnju krađu on će poći I u zoru se mladić vrati Da strašnim novcem ljubav plati
I donese joj dragi kamen U svijetu najveći od sviju U kom se kao jedan plamen Sve vatre ovog svijeta kriju
I vidje žena ruke pruža I ljubi kamen kao muža I kao što njega nikad nije Uz tijelo hladan kamen grije
I dok se njemu lice grči U sobu uđe miš i trči I kao mačka skoči žena Na plijen se baci istog trena
I stigne ga a njeni zubi Već traže meso koje peče I ženi koju mladić ljubi Sa kuta usne krv poteče
U strahu mladić oči sklopi Te strašne slike neka odu On vidje lađu što se topi I svoju ljubav na tom brodu
Al kada opet nađe snage On digne vjeđe žene nema I tada mjesto svoje drage On vidje mačku kako drijema
Kroz prozor uđe svjetlost danja On pruža ruke ko da sanja Sad opet samo mačku ima A vani studen, snijeg i zima