Mile Kitić - Istorija jedne ljubavi

Sreli smo se tako u jesenje dane Priroda je u snu umirala tiho Svelo, žuto lišće ogoljele grane Jesenji je vjetar polagano njih'o Polagano njih'o

I mene si srela u poslednjem času Al' za tebe novog ničega ne biješe Kada život nade obori i rasu A vjetrovi bijesni tad snove razniješe

Ničeg više nisi imala da dadeš A da tražiš novo to tek nisi smijela Ti se ipak maši da srce ukradeš Još jednom na kraju ti si ljubit' htjela Ti si ljubit' htjela

Da pobjegnem htjedoh no, ne kročih dalje Stadoh da posmatram to čudesno vrijeme Ako pogled boli bekrija je šalje I mene obuze tiho sažaljenje

Tvoja prošlost stalna duboko me tišti A povratka nema o moj stari druže Iako ti duša u mukama pišti Sad ovi trenuci dobru nek' posluže Dobru nek' posluže

Što god mogu daću da ti bol ublažim Od srca ti nudim prijateljstvo svoje Zahvalnosti tvoje priznanja ne tražim Prijatelji samo bićemo nas dvoje